„Četnici su 30. novembra 1941. u mjestu Kopači kod Goražda u dvije kuće zapalili 100 živih Bošnjaka!“
Piše: dr. Harun Crnovršanin
U prethodnom tekstu pod naslovom „Posljednji živi svjedoci četničkog genocida iz Fočanskog sreza opisao sam kako sam došao u kontakt sa posljednjim svjedocima iz Goražda. To su hadži Nezir Čelik (1942), prof. Rašid Sijerčić (1936) i diplomirani pravnik Alija Dučić (1927).
Počećemo sa hadži Nezirom sa kojim sam se upoznao 24. marta 2014. godine u Goraždu. Na svu sreću hadžija je poznavao Rašida Sijerčića odranije, pa ga je, na moju molbu, pozvao u svoju kuću da zajedno razgovaramo na temu „četnički zločini u Goraždu tokom Drugog svjetskog rata“. Sa obojicom sam napravio intervju pred kamerom i iste ugradio u dokumentarni film koji obrađuje naprijed navedenu problematiku. Nakon cjelodnevnog druženja sa ovom dvojicom divnih ljudi, predloženo mi je da razgovaram i sa gospodinom Alijom Dučićem (1927) koji je svjedok „živih lomača“ u selu Kopači kod Goražda, gdje su četnici novembra mjeseca 1941. godine u dvije kuće zapalili 100 Bošnjaka!
Za ovaj zločin i danas malo ko zna, jer je to, kao i svi ostali počinjeni zločini na Bošnjacima, bila tabu tema u komunizmu. Sa gospodinom Dučićem sam razgovarao u ljeto 2015. godine u Sarajevu.
IZJAVA NEZIRA ČELIKA (1942) IZ GORAŽDA
„Zovem se Nezir Čelik. Rođen sam 1942. u selu Trebeševu od oca Salka i majke Hasnije. Šesti februar 1943. godine bio je koban dan za moju familiju i za Bošnjake-muslimane od sandžačke Bukovice, preko Foče, Čajniča sve do Drine. Ljudi su bježali ispred kame crnogorskih četnika Pavla Đurišića. U toj bježaniji svako se snalazio kako je umio da bi prešao na drugu stranu rijeke Drine. U tim studenim zimskim danima Drina je odnijela na hiljade nedužnih života: djece, staraca, djevojaka i mladića.
Rijedak je slučaj da je neko pronašao kosti svojih najmilijih koje je odnijela plahovita Drina. Sinko moj, Drina je najveće ploveće muslimansko mezarje. Pričali su mi ljudi da je Drina tijela ubijenih muslimana nosila u rijeku Savu, a ona dalje sve do Beograda!
I moga oca Salka Čelika, koji je bio skeledžija na Drini, zadesila je ista nesreća, da je na prevoženju naroda skelom, sa jedne na drugu obalu Drine, morao i sam da se utopi. Moj otac je vozio skelu na Ustiprači kod Goražda. Prije njega, do pred sami rat, skelu u Ustuprači su vozila dva brata: Rešid i Rasim Kadrić.
Tog hladnog šestog februara 1943. godine, otac je na skeli prevozio 60 ljudi-žena, djece i staraca. U jednom trenutku skela se, zbog preopterećenosti, prevrnula i ljudi su popadali u brzu i hladnu Drinu. Od njih 60 spasilo se samo dvoje: Jakub Laković iz mog sela Trebeševa i moja amidžinica Mera Čelik.
Moj otac je uspio da amidžinicu dovede do obale, ali on sam, vjerovatno zbog dobijenih grčeva u tijelu, nije uspio da se dohvati obale i potonuo je. Jakub Laković je prvi izašao na obalu, pa je Meri pružio motku i spasio je.
Ja sam tada imao 7 mjeseci i bio sam sa majkom u Ustiprači. Ona mi je, kad sam odrastao, ispričala kako se sve to dogodilo“.
IZJAVA RAŠIDA SIJERČIĆA (1936) IZ GORAŽDA
„Ja sam Rašid Sijerčić, predsjednik Udruženja za očuvanje prirodne i civilizacijske baštine Sinan-paša Sijerčić“. Kao dječak od sedam godina zapamtio sam dosta stvari koje su se dogodile u Goraždu tokom Drugog svjetskog rata. Tokom odrastanja saznao sam, od preživjelih članova moje familije i komšija, o mnogim zločinima koji su četnici izvršili u čitavom Gornjem Podrinju. Goražde je najviše stradalo od kraja novembra 1941. do 26. januara 1942. godine, kada u grad ulaze partizanske jedinice i oslobađaju ga od četnika.
Nakon dogovora sa Italijanima od 30. novembra 1941., četnici majora Jezdimira Dangića i Sergija Mihajlovića ušli su u Goražde. Tog istog dana ubijeni su, pa zapaljeni, moj otac Hakija i još trojica rođaka u mjestu Odžak udaljenom 9 kilometara od Goražda. Isti dan krenuli su ka Kopačima i Ustiprači i tamo napravili pokolj. Četnici su odmah u Goraždu, u austrougarskoj kasarni formirali koncentracioni logor u koji su dovodili pohvatane muslimane, i nakon toga, po noći, odvodili na gradski most, tamo klali i bacali u Drinu.
Logorom je upravljao zloglasni major Jezdimr Dangić koji je, zbog počinjenih zločina, nakon rata uhvaćen i streljan od partizana. O tom klanjima na mostu autentično svjedočenje je ostavio partizanski funkcioner Rodoljub Čolaković u svojim „Zapisima iz oslobodilačkog rata“. Njemu je jedna Srpkinja, kod koje je Čolaković stanovao kad su partizani ušli u Goražde, kazivala kao je Dangić lično, pijan sedeći za punom trpezom, naređivao da se kolju Muslimani. Sjedio je jedne noći za stolom, razdrljenog šinjela, strašno ga je bilo pogledati. Svako pola sata ulazio je u sobu jedan bradat žandar i javljao mu:
„Brate majore, zaklali smo deset“. Koljite dalje!, naređivao je Dangić, streljajući očima kao luđak. I tako je išlo do šezdeset, a možda bi išlo i dalje, da neki ondašnji Srbi nisu to spriječili. „Hoću da ih pokoljem, majku im tursku, vikao je Dangić, neka Drina poteče krvava. Neka vidi naša majka Srbija šta rade po Bosni srpski osvetnici“.
Pored Dangića, po svojoj brutalnosti isticali su se Sergije Mihajlović i Gojko Krezović, Zločinac Sergije Mihajlović se hvalio: „Riješili .smo se neprijatelja, ubili smo 5.000 Muslimana u Foči i Goraždu“.
Poučeni ovakvim iskustvom iz prošlog rata bošnjačko stanovništvo se tokom srpsko-crnogorske agresije na Bosnu 1992-1995., uspjelo organizovati i odbraniti od četnika Ratka Mladića.
Naše Udruženje „Sinan-paša Sijerčić“ je od 2013. godine nastojalo da ubijedi organe vlasti u Goraždu da se, povodom 70 godina oslobođenja Goražda, obilježe najveća stratišta- da se na Drinskom mostu, gdje su vršena najveća klanja, postavi spomen –obilježje, kao i u selu Kopači gdje je u dvije kuće zapaljeno 100 Bošnjaka.
Sad imamo vjerovatno jedino obilježje svim žrtvama u Istočnoj Bosni, a možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini, stradalim od četnika Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu“ – istakao je na kraju razgovora gospodin Sijerčić..
Rašid Sijerčić je je uzeo aktvno učešče u posljednjoj odbrani Goražda i veoma je poštovana osoba u ovom gradu. U braku sa suprugom Nadžom (1945) ima dva sina: Harmina i Almira i unuke Kenana i Danina.
IZJAVA ALIJE DUČIĆA (1927) O „ŽIVIM LOMAČAMA“
U MJESTU KOPAČI KOD GORAŽDA
„Ja sam Alija Dučić, sin Omerov, rođen 02.avgusta 1927. godine,a prijavljen u matične knjige 01. januara 1928. godine. Sjećam se dobro 30. novembra 1941. godine, bio je Ramazan. Muslimani su tada duže spavali, a moja dva brata su izašla da donesu drva, granja i vidjeli su da gore sela: Bogdanići, Kanlići, Vojin itd. Mi smo se na brzinu spakovali, ponijeli nešto žita i brašna i pošli da bježimo u pravcu Kopača-Zidina, sa namjerom da preko željezničkog mosta prođemo na desnu stranu Drine koju su držali Talijani. U Kopače smo došli ja, otac rahmetli, dva brata i majka. A druga dva brata i sestra su ranije, prije dva-tri mjeseca, prešli u Batovu kod rodbine.
Pošto su Talijani zabranili prelaz preko mosta, a mi smo, pored ostalog gonili i nešto stoke: ovaca, koza, goveda, pa sam ja sa ocem i sestrom produžio kroz Sopotnicu u pravcu Goražda, i u Goražde smo, preko mosta, prešli sa tom stokom. Braća i majka rahmetli su ostali u Kopačima nadajući se da će Talijani otvoriti most kad četnici priđu. Međutim, to Talijani nisu učinili, pa su četnici zarobili oko 700 muslimana koji su bježali od Sokoca, Rogatice itd.
Glavni domaći četnici bili su: Risto Janković, Milovan Čabarkapa, Ilija Gladanac i Miloš Subotić. Milovan Čabarkapa je okupljenim muslimanima rekao: „Braćo, ajte ovamo u kuće da vas spasimo dok glavnina vojske ne prođe“, misleći na četnike. Muslimani su mu povjerovali, pa je velika masa ušla u kuću Husa Drljevića koja se sastojala od podruma, kafane, dućana i stana. Tu je oko 70 ljudi zatvoreno gdje su bila i moja dva brata – Nail i Adem. A u susjednoj kući Hameda Kanlića je oko 30 ljudi zatvoreno i pred njom je držao stražu Ilija Gladanac. U tom su naišli četnici koje je predvodio komandant dr. Savić. Milovan Čabarkapa, koji je držao stražu pred kućom Husa Drljevića, izašao je ispred komandanta Savića i kazao: „Gospodine komandante, da vidite koliko sam vam „Muja“ savio!, misleći na muslimane.
To je sve moja rahmetli majka čula i vidjela, jer je bila neposredno tu, sa drugima zarobljena. Komandant Savić je Milovana potapšao po ramenima i zajašio ponovo konja i krenuo u pravcu Sopotnice i Goražda. Nakon toga, Milovan je izvadio iz šinjela, iz džepa, flašu nekakve bijele tečnosti i nekoliko puta iz te flaše poprskao strehu kuće Husa Drljevića. Kasnije je uzeo neku motku i komad papira, pripalio ga i primako strehi kuće, tako da je kuću plamen zahvatio. Narod je u kući počeo da vrišti, zapomaže, ali bilo je sve uzalud. Četnici sui z mitraljeza pucali kroz prozore, tako da je u kući Husa Drljevića živo zapaljeno njih 70, a u susjednoj kući Hameda Kanlića njih 30“- završava svoje sjećanje Alija Dučić.